|
|
maštanja i snovi
petak, 04.02.2005.
ŽIVOT I VRIJEME (izgubljeni post)
Iz daljine , kroz mračne šume
dopire zov srebrne muzike
vječiti marš Života
zove korake hrabre
stazama nepoznatim.
Ponovo,neobuzdano i divlje,
lepršaju kose
vjetrom povoljnim.
Uspori! Ti , Vrijeme!
U kapljama soka tvojega
želim uživati nerazumno.
Odjednom se i zvijezda
sa trona nebeskog smiješi
na polja suncokreta
dozrela u ljeto.
Livade mi u susret hode
ja, putnik izgubljenog sjećanja
na istrunulo sijeno.
Sad samo zelen
u srcu mi svate
iz rijeke izašle,zore su moje
boje pelikana.
Uspori! ti, Vrijeme!
i lagano sviraj
tankim strunama.
Svijesna sam moći tvoje
i nota koje Životu mi daješ!
|
ponedjeljak, 27.12.2004.
Ne odlazi, molim te
Grmi.....
Bojim se, istinski se bojim.
Želim tvoje toplo pazuho
da se sklonim,
i ruke.....
i ruke omotane oko tijela
čvrste kao stisak hobotnice.
Ne puštaj me....
ne okreći glavu,
svrni još jednom svoj pogled
...na mene...
Ostani....
ponavljam molitvu beskraju,
tražim razloge...
da te zaustave.
Grmi i bojim se...
Ipak, tvoj je korak
neumoljiv.
Odlaziš....zauvijek...
Sa sobom nosiš
krhotinu razbijenog srca.
Vratiti je nikada nećeš
znam...
Tama i strah,
sve što je ostalo u svijetu mom.
Grmi...
Bojim se...
|
subota, 18.12.2004.
Kad kazni te ljubav
U smiraj dana,
kad pale se nebeska svjetla
šibat će te otkucaji nemirnih sati
sa staroga tornja.
Letjet će zjena
nošena leptirovim krilom
u razasute kose
maštanja tvojih.
Grlit ćeš strasno,
bezimeno tijelo
budeći nadanja svoja
zaspala negdje duboko.
Pružat ćeš ruke
hladnom sjevernom vjetru
smijući se drhtavim glasom,
liku što ne da ti k sebi.
Zavoljet ćeš jednom i ti,
srce će ludo tući i naići na bezdan
shvatit ćeš i čežnju i tugu
što prijatelj je moj predugo bila.
Znati ćeš jednom,
kad volio budeš
kako je hladne ljubiti usne
i kad lud od straha,
san od sebe tjeraš...
Znati ćeš onda......
kad kazni te ljubav !!
|
nedjelja, 12.12.2004.
.........
Osamljena , kao ruševina stara stojim pod mrkim nebom koje se opako nadvilo nad moje ostatke.
Gromki zvuk grmljavine tvojih riječi razlio se zrakom a munja je razorila i ono malo što je ostalo od mene...................
|
subota, 11.12.2004.
Satkala sam postelju
od latica mirisnih
i polegla kraj sebe
toplo tijelo tvoje,
sklupčano ispod
užarenih usana.
Razlila se pjena
drhtaja željnih,
miris ljepljivih tijela
disao je jastucima.
Tvoje se more
ulilo u moje
grčeviti prsti
hvatali su nebo,
pogledi su naši
dotaknuli zvijezdu...
Sklupčani ispod
užarenih usana
zaspali smo...
|
petak, 10.12.2004.
Neki loš predosjećaj progonio me danima ali se ništa nije micalo, sve je bilo naizgled normalno... mirno .Kulminacija mog života desila se sinoć, i to baš onako kao sam se oduvijek pribojavala da će završiti,ružnim riječima i uvredama ,naravno jednostrano.
Nekoliko svakodnevnih ružnih riječi za koje mislite da ih voljena usta nikad izreći vama neće,sruše brižno građeni Vaš svijet..... do temelja...
I moj je svijet srušen nakon godina bezuvjetnog davanja i bez ikakve sigurnosti za zajedničko sutra, koji je unaprijed bio osuđen .... borba ..... sama protiv svijeta !!
Danas izgubljeno lutam , tupog, suzama zamagljenog pogleda... prijatelji ...svi žele reći riječ utjehe...nikog mi se ne sluša... .. usta ostaju nijema na svaki ispitivački pogled.
Stihovi u bilježnici zjape nedovršeni, misli se još ne mogu pomiriti da su pokidane sve niti predivnih godina... mojih jedinih sretnih godina...
Sad se samo bojim krenuti naprijed, istinski sama.... tako prokleto sama... slomljena i slaba.
Nema više dječačkog osmjeha na koji sam i u suzama odgovarala smijehom, nema više sigurne ruke koja me džala u mojim padovima. Ne postoji više rame natopljeno mojim suzama, nestalo je krilo koje me je nebrojeno puta zibalo u nemirnim snovima.
Rasprsnula se sreća kao mjehurić sapunice.... bez ikakve krivice,bez povoda..
Sada posoji samo magla u kojoj se ne nazire nikav put, samo još živa sjećanja daju mi snagu da udahnem zrak.... kažu vrijeme liječi........bit će bolje.....zaboravit ćeš.....
zašto to surovo vrijeme nema moć zaborava, nestajanja?
Čemu toliko dugo pamtiti bol koju nam donosi toliko štovani osjećaj?
Ne pitaj zašto šutim
dok grlo mi žuč steže
bez lica je teško biti
a bez srca još i teže
Ljubiti tebe anđele
bilo je kao živjeti dan
do samog raja dovoljan.
Mojoj jedinoj , prvoj i pravoj ljubavi koja nikada neće pročitati ove stihove....
|
srijeda, 08.12.2004.
Tren
Onog je trena i vjetar
prestao cviljeti u granama
što sablasno grle moju sjenu
Onog trena i sunce
je postalo hladno što mi je
dosad grijalo misli
Usahla je ,onog trena rijeka
što je vrludala
prstima željnim
Onog se trena razbio život
o liticu strmu
što ga je činil tvoje postojanje
|
ponedjeljak, 06.12.2004.
Ne želim te više
Ne želim nesuvisle riječi
koje šapućeš iz navike
Dodire iza stakla
što pruža ih sigurna noć
Ne želim poglede tvoje
upućene dalekom brdu
Dok mislima otvaraš
nepoznate mi stranice
Ne želim osmjehe
poput oštrica mača
Što srce sa boli hrane
Jesi li uopće bio ovdje?
nekada...?
ikada......?
Ne želim te ovdje
poput statue neprobojne
Stranice mi nove
život piše
U njima slova
tvojeg imena nema
Ne želim te više
a još uvijek me
sebično voliš !
- 02:35 - Komentari (13) - Isprintaj - #
zašto si otišla sa iskrice? (vragolan 06.12.2004. 19:11)
VRATILA SAM SE I JAVIT ĆU TI SE (ELI 06.12.2004. 19:39)
::))))) Totalno ne bitan podatak!!!! (donk 06.12.2004. 19:51)
donk ne budi ljut, nije osobno i nije onako kako izgleda, morala sam... :>(( ( 06.12.2004. 20:07)
Donk više ne postoji! (donk 06.12.2004. 22:02)
postojiš postojiš , više nego ikad ! to što tebe nije briga ,drugi par rukava, ja tu ne mogu i ne želim ništa. ja sam ipak o.k. (eli 07.12.2004. 00:42)
ne bitan se piše skupa nebitan ;-)))))) (vragolan 07.12.2004. 10:39)
eli je bila jedina od rijetkih normalnih žena na iskrici i žao mi je što je nema više. ako si tu javi mi se ,znat ćeš predivni pišeš! ovo je sigurno pjesma o bivšem mužu? (zelenooki prijatelj 07.12.2004. 12:55)
nemam riječi, hvala! ovo si pogodio! (eli 07.12.2004. 14:35)
Slažem se sa Zelenookim. Malo je žena na iskrici sa kojima se može normalno komunicirati. Dao bi sve pohvale Eli i zahvalio joj na svemu .Jer iako to ona ni ne naslučuje puno sam naučio od nje. Ali Donk ostaje Donk!! Hvala Eli!!! (donk 07.12.2004. 15:23)
donk! hvala ti što ime mi još znaš! molim te otvoti heven2, .blog. od sada sam tamo i tamo je nešto za tebe! (eli 07.12.2004. 15:58)
pjesma je predivna...njezna pusica (carolija 07.12.2004. 20:36)
hvala čarolijo ! (eli 07.12.2004. 21:48)
Tražim te u bajci
Kišno i prohladno veče...Dugo moji koraci nisu odzvanjali pločnikom našeg Korza.Užurbanost........
Skoro da sam i zaboravila kako izgledaju svjetla praznikom obojenih lampica i naguravanje svjetine koja panično kupuje poklone za čizmice svojih malenih.
Kako se predivno , makar u mislima vratiti daleko unazad kada sam i ja s napetošću iščekivala jutro i kad bi me otvorenih očiju shrvao san. Bilo je lijepo biti bezbrižno dijete i živjeti u bajci, zaštićeno od svih smicalica života.Još sam i danas nečije dijete no ,iako poželim, ipak više ne živim u bajci.
A kako bih samo to htjela !!!! Kako samo poželim i ja dobiti nekakav poklon, ne veliki, samo da je lijepo zamotan !!! I šibu! Onako iz fore !!!!
No ipak , ovaj put nisam dugo razmišljala o poklonu,bar ne o onom zamotanom. Nešto se drugo meni motalo po glavi. Gledala sam lica mladih muškaraca koja sa sobom vode dječačića. Bilo ih je mnogo i u svakom od njih tražila sam nešto, neki znak, neko prepoznavanje. Onako zamišljeno hodajući sudarala sam se sa ostalim prolaznicima ne obraćajući pažnju na nervozno izgovorene prijekore. A koga ja uopće tražim? Nije niti bitno . Tog sam trenutka živjela u bajci prebirući po ladicama svoje mašte i zamišljala slučajan susret s meni poznatim neznancem.
Na vratima robne kuće propustio me je baš ON, tamnokos i prekrasnog osmjeha. Sve onako zbunjena htjela sam da trenutak potraje, htjela sam izgovoriti riječ ali pogled mi je ostao prikovan za velike , tamne i nasmješene oči. Uživao je u mojoj zbunjenosti.Progovorila sam samo jedno neuvjerljivo "hvala". Spustila sam pogled i vidjela predivno dijete koje čvrsto drži oca za ruku i strpljivo čeka. Pomislih: "veliki u malom" i nesvijesno sam se nasmijala. ON je to shvatio kao znak da želim nastaviti naš trenutak.Široki osmjeh još me više ohrabrio i za čas smo stvorili gužvu na vratima nesvijesni da uoće nekome smatamo. PrenutI guranjem, polako smo pošli prama izlazu i nastavili šetnju našim Korzom,osvijetljenim istinski , jednim prekrasnim susretom dok je oko nas "veliki u malom" sretno trčkarao .
Bio je to moj najljepši poklon koji sam dobila ikada.
Iz snova me prekinulo jedno"hoćete li više ući ,gospodična".Pogledam lice odake je dolazio glas i ugledam namrštene oči starca koje su me vratile ,samu ,u užurbanu svjetinu.
- 01:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #
četvrtak, 02.12.2004
N E D O R E Č E N O S T (znat ćeš)N
Sjedim u miru pogašenih svjetala, daleko od onog što me još živom drži. Oko mene je san,duboki san, a noć svojom beščutnošću divlje mladice lomi. Nas što spokoja nemamo.
Žar cigarete i ubogi plamen dogorjele svijeće označava moj maleni krug.
Hoću li ikada čuti tvoj glas?
Za tebe sam samo zrno malo, u rodnim poljima, neprepoznatljivo.
Stvorena da poklanja i Venera je noćas sa mnom, lomi se i plače, nestalno je tvoje biće.
Na koljenima dočekujem jutro.Pogleda prikovanog za tle.Nemilosrdne misli utrkuju se se sa prepunim srcem. Pobjeda ! Ti !
Umorni korak i umrli glas. Dao si i opet otimaš.
Priviđenja su bila kao krikovi spasenja.
I nastavljam dan kao da se ništa desilo nije...
Potraži me negdje
u nestvarnoj misli
u vinu što istinu zbori
Negdje me nađi
sklupčanu od straha
i sakrij pod pazuho svoje
Šapat ćeš čuti tihi
i molitva moja
oduzet će ti ude
Samo mi dopusti
da u zjeni tvojoj vidim
pčetak što donosi kraj.
- 23:36 - Komentari (9) - Isprintaj - #
meni se plače, čekaš ga, jel da? ( 03.12.2004. 00:20)
Teško je ostati ravnodušna na ovo :( (Ivva 03.12.2004. 00:50)
potrazi me i naci ces me na istom mjestu gdje si me ostavio...predivno napisano (carolija 03.12.2004. 08:03)
prekrasno (sanjin svijet 03.12.2004. 09:29)
jebemu što je jebeno! (lepa protina kći 03.12.2004. 12:43)
Hej , ovo je lijepo!!! Svaka čast! :)))) (donk 04.12.2004. 21:20)
Imaš "ono nešto" u svojim rasutim stihovima!!!Sviđa mi se uz pozdrav! (wind612 04.12.2004. 22:00)
hvala ! Ja ti sva imam "ono nešto " :)) :)) (eli 05.12.2004. 06:52)
Eli. Jako me se dojmila tvoja "NEDOREČENOST". kao da sam ja pisala. U boli čovjek postaje jači. Hvala ti što ti se sviđa moja pjesma "MAJCI". Jedino ona ostaje kad svi odu. Čujemo se! Leda. (LEDA 06.12.2004. 10:43)
ponedjeljak, 29.11.2004.
ovo je već bolest
Točno sam znala da dan nakon prelijepe i burno provedene noći neće završiti lijepo. Počelo je s mojim kašnjenjem na posao od puna DVA sata. Kako neodgovorno , ma tko ga šiša , glavno da sam se ja naspavala. Počelo je s raspoređivanjem na radno mjesto gdje moram raditi s ljudima , bolesnim ! Naravno da je šefica znala da bi mi mir kancelarije i monotoni posao, kojeg mogu rastezati unedogled i još se pohvaliti kako sam ga zvršila do kraja radnog vremena, bilo moje spasenje. Ali ne ! Kazna stiže !Cijelih se osam sati smješkaj , budi ljubazani i imaj lijepu riječ, jendom riječju budi HUMANISTA. Kakva pokora! Palo mi je to teže nego sam mislila, no nije mi bilo druge nego podviti rep. Inače sam ljubazna osoba , uvijek spremna na humor , volim ljude a i puno pričati,ali danas mi je i treptati bio napor. Sjedila sam u onom akvariju nazvanom "prijavnica" i doslovce zijevala kao riba na suhom, očekivala sam da će zamirisati ona fina crna tekućina bez koje ja oči ne otvaram. Ništa ,ni mirisa ni kave, a želja za cigaretom još me više slomila. Ne znam kako sam izdržala onoh prvih sat vremena kojih sam morala iz pristojnosti da ljudi vide kako se sramim što sam zakasnila.digla sam se sretno , odvukla u kancelariju i pravo na zrcalo. Bože sveti, na što ja ovo ličim ! Pa oni jadni bolesni mislit će da su oni ipak zdravi kad mene vide. Umjetničkim potezima nekoliko kistova uspjela sam dovesti ispijeno lice malo u redi da se ne vide tragovi noći. Tako! Savršeno! sad mogu u kuhinju pristavit kavu bez bojazni da ću nekog uplašiti. Kako je blažen osjećaj koji budi taj miris i kako nepce ragira sa radošću na taj okus. A još i prvi dim mojih jeftinih cigareta koji uvlačim . Do pete! Blaženstvo! Ma tko si ovo može dopustiti?Tako okrijepljena vraćanm se u terarij i odjednom mi je sve postalo lakše, nekako svejedno, opet isto.
No loš dan ne bi bio loš dan da ne slušamo zanovijetanja svojih bližnjih(nadređenih). i da nas onako malaksale ne izbace iz takta. A teško izbacit iz takta jedan živac poput mene pa makar bio i malaksao !
Dočekati tri sata bilo je kao nekakvo "umno kopanje". Brdo nesuvislih kritika, bezveznih razloga izvučenih iz naftalina. Pomozi, TI gore!
Konačno izlazim van, rominja kiša,... sjedam u auto, palim ... i odem. Nisam baš dugo stigla.
Upalile su se sve lampice, ugasile i auto je zamro. Ni prvi ni zadnji put da sam ostala bez benze, kad nikad kinte nemam u novčaniku i obično ujutro vozim u leru nizbrdo a i kasnila sam pa mi nije pogled padao na kazaljku... ma ni ona ne radi. Ok, bar imam koju kunu na mobu. a i moji prijatelji vjerni su i uvijek spremni na pomoć.
Ima li još štogod da mi se desi danas,je li to cijena koju plaćam za onu divlju noć?
Doma sam nastojala ne se previše gibati po kući da mi opet ne krene nešto po zlu. Ha,ha,ha, kakav dobar izgovor!Ma nije mi se dalo ništa, razvalila sam se na svoj kauč uživala u samoći i povremeno kreštala nervozno na one moje male divlje Grobničane. Naravno , u gornji se stan skoro sve čuje a kamoli ne moj prodorni glas, i dobermanica se spustila dole puna volje za prodikama i kritikama.
Stajala je narogušena na vratima, spremna.. Glas joj je zamro kad sam joj uputila blesav, praznoglav pogled: navikla je na moju burnu reakciju kad se pojavi s tobožmajčinskim glupostima. Ni ona nije imala volje , moja bolest prešla je i na nju. Okrenula se bez riječi , a kako i ne bi...
Još samo malo snage mi treba za dokrajčit ovaj dan. Trpam klince u krevete, bržebolje gasim svijetlo i bacam se iz daljine na moj kauč...
Kakav bolestan dan...
- 23:15 - Komentari (6) - Isprintaj - #
jel danas bolje? (sanjin svijet 30.11.2004. 12:06)
a valjda. ovo ti je kazniona (eli 30.11.2004. 13:17)
jako lijepo, želim ti puno sreće... pusa (devilko 01.12.2004. 09:41)
:( (sanjin svijet 01.12.2004. 11:05)
Nije lijepo...tko si moze pozeljeti slicnu 'ljepotu'??:( Pusa i zagrljaj,utjesan:) (ninfea 01.12.2004. 15:39)
e ljudi moji i tako svaki dan! (eli 01.12.2004. 23:02)
nedjelja, 28.11.2004.
nedjeljne misli
Upravo kad mislim da bih se mogla odmoriti,kada mi je nedjelja jedna od rijetko slobodnih i kad namirim sve radoznale i moje prisutnosti željne,desi se da mi pažnju odvuče nešto što nema nikakve veze sa mojom svakodnevnicom. Tako je bilo i danas,uložila sam sve svoje napore da svojoj djeci nadoknadim svoje prisustvo ali bila sam prisutna samo fizički. Ručak je bio skuhan, roba oprana, ispeglana , pospremljena kuća, sve to sam radila kao robot uz povremeno podizanje glasa na nemirnu čaljad..... uglavnom je sve bilo u redu.Jedino je moj pogled stalno bježao prema ekranu kompjutora,kao da nešto čeka...
Povremeno sam čeprkala po njemu i stalno se vraćala na stranicu koju volim..i........................ništa ...!
Umjesto da mi dosadi ja sam postajala sve nestrpljivija, vidjela sam na njemu sve samo ne ono što sam čekala.Pa dobro, tako to mora bit,mislila sam ali u meni je polako rasla neka vrst ljutnje, postala sam nervozna.Opet sam posjetila stranice gdje bih mogla nazrijeti nečije prisustvo...........i ...ništa !
Osjećala sam se jadno ko nikad. Vjerojatno netko nije niti svjestan kako njegova prisutnost nekome nešto znači i pokušava se praviti namjerno nekulturan ili j e pak to sve stvarno mjoa umišljenost. Odgovore na mnoga postavljena pitanja neću dobiti nikad , to znam i možda je bolje da stvarno zaboravim na sve.Možda na nekoliko sati... jer na vratima se upravo oglasilo zvono...
- 14:34 - Komentari (5) - Isprintaj - #
Ponekad neki ljudi nisu svjesni koliko ih neko očekuje!Znam to iz vlastitog iskustva. Želim ti da ti se ostvari to šta želiš sa tim nekim!! :)) (donk 28.11.2004. 20:50)
ne pravi se lud ! (eli 28.11.2004. 22:13)
Uf,nije mi to bilo ni na kraj pameti!!! Nemam komentara!! (donk 28.11.2004. 22:31)
pozdrav (djevojka sa otoka 28.11.2004. 23:23)
i bolje ti je da ne komentiraš !:)) sve znaš ! (eli 29.11.2004. 03:29)
subota, 27.11.2004.
JEDNOSTAVNO LJUBAV
Večeras ne želim više pisati s tugom ,želim dati priliku i onoj veličanstvenoj tvorevini koja nas pokreće.
Jedinom i pravom , najstarijem zakonu naših života, onom što stvara prolaznost i vječnost zapisanom u gustoj tekućini što kola nam bićima.
Po stepenicama naših življenja prolazi uspone i padove, doživljava preobražaje ali uvijek ostaje ona ista ,neminovna.Moja ju je mladost prihvatila kao prekrasnu muziku koja ne jenjava, bila je skrivena u vjencu od tratinčica,budila se u meni jutarnjom rosom. U plodnome ljetu mojih godina poprimila je odraz teška ,mučna ,patnjom obavijena života. Njen odraz u mome ogledalu....
Prožeta stahopoštovanjem i iskustvima koja mi je poklonila sada je doživljavam ozbiljno i smireno. Želim da mi se opet uvuče u srce...
Razapni sretna jedra
Vjetar je naš, plavetni
Zazibaj morem nas sanjare
Dohvati krikove sitih ptica
Ponudi gutljaj zaborava
Onima koji te razumiju
Rastjeraj oblake srama
Onih što mole za oprost
Donesi kišu žednima
Što u pustinji bisere traže
Obasjaj lica sunčevom zrakom
Onih što neshvaćeni lutaju
Otkotrljaj suzu svoju
Što i kamen u prah pretvori
Pokloni bol satkanu od paučine
Što jednim se osmjehom pokida
Ljubavi....
Iznikla iz kukolja,
Tvojih smo zlatnih plodova gladni !
- 22:13 - Komentari (3) - Isprintaj - #
o da :) (eviltwin 28.11.2004. 06:44)
lijepa pjesma!!!! :)) (phoebe 3 28.11.2004. 12:06)
Da, lijepa pjesma. Posebno mi se sviđa onaj dio o "onima što neshvačeni lutaju". (stari sat 28.11.2004. 12:12)
U vrtlogu
Svake se večeri dižem i z kreveta lunjajući stanom bez određenog cilja. San mi ne dolazi na oči ,a moj mi jastuk više ne pruža utjehu. Najradije bih plakala od nemoći. Do fizičke boli dovodi me moja znatiželja i svjesna sam tog svog pokretača nevolja.
Zbunjena. Izdana. Prevarena . Sve to odjednom.
Misli mi zaokuplja kip od soli s prekrasnom dušom i ledenim srcem. Eto kamo me dovela moja iskrenost, poigravati se lako s dosljednim neznanjem.
Razmišljam li previše? Očekujem li, možda štogod? Možda, ali ne puno, inače mi skromnost nije baš vrlina. No svi imamo svoje tanke žice a moje je dobrano već izlizao život. Od svega me još najviše tišti to što sam izgubila teško stečeni, unutarnji mir. Danju ,kada bi mo moj "savršeni " um trebao funkcionirati besprijekorno, ja se gubim , ni sama ne znam gdje , misli su zbrkane i nesuvisle. Povremeno me shrva umor od napora da shvatim gdje sam pogriješila. Slaba mi je utjeha moj ponos koji se, vođen nadanjima, srozao ispod svih crta normalnog.
Svake večeri ,u oblaku dima, isčekujem sljedeći potez...iluzija se pretače u stvarnost i odjednom opet postaje iluzija.Teško mi je više podnositi turbulencije nečije voljeili bolje rečeno nevolje, nisam ni u snu željela postati nečija nevolja a još manje nevoljna. Ne treba mi još i to, uz svu muku prošlih i nadolazećih godina.
Mislim da će ovo moje pisanje prestati neko dogledno vrijeme,ne osjećam se više tako hrabra. Shvatila sam da iz mojih slova izbija dugo potiskivana tuga. Ne želim je više blizu ,niti one koji je iz mene izvlače.
Neka ostane ondje gdje joj je mjesto, u dubini, skrivena a ja ću ipak prepustiti mjesto nemiru i zbunjenosti...
- 01:16 - Komentari (11) - Isprintaj - #
piši, piši :) (eviltwin 27.11.2004. 05:43)
ove rijeci meni poznate kao da si ih iscupala iz mojg srca i napisala tu...vidis citavo vrijeme pokusavama da napisem pricu al ne ide iz tog izadzu samo ,snovi zelje i poneke rijeci...znam kako se osjecas...ljepo te citati pozdrav (carolija 27.11.2004. 09:03)
hvala ti čarolijo, ja stvarno tako i mislim (eli 27.11.2004. 11:21)
čarolijo ne mogu više,muči me nešto i moram stat (eli 27.11.2004. 11:32)
dobro je... (black lady 27.11.2004. 13:00)
Joj, kako lijepo pišeš.... želim ti sve dobro. (stari sat 27.11.2004. 16:18)
U životu čovjek mora biti borac a jedina bitka koju prvu mora pobijediti On je sam. Ako ne pobijediš sebe sve su druge bitke uzaludne. (donk 27.11.2004. 18:45)
pobjedila sam ja odavno sebe, i zbog toga tuga :(( (eli 27.11.2004. 18:52)
hvala vam svima :)) (eli 27.11.2004. 18:53)
Znaš lakše je kad možeš nekome da kažeš ono što ti leži na duši. Piši bit će ti lakše, bolje je kad tuga ispliva na površinu nego da bude zakopana, jer ako je potiskuješ duboko, pojavit će se kad je najmanje očekuješ i najmanje želiš. Uzmi svoje vrijeme za tugovanja, potrebno je svima nama. (kasiopeja 27.11.2004. 19:31)
mislim da sam večeras bolje volje:))) obećala sam sama sebi da više neću pisati ,nikad baš nisam bila u svemu dosljedna :))) ali kako da kažem ono što želim da se zna? (eli 27.11.2004. 22:46)
petak, 26.11.2004.
N O Ć
Vani je predivna zimska noć, miriši na smirenje i bjelinu.Mjesec je večeras velik i snažan. Očaravajuća siva svjetlost razlila se zrakom...
O noći ,moja prijateljice, neprijatelju krvni
što tminom razaraš
sretna djetinjstva
Bježeć od krvoločnih pogleda
uletih u pećinubez kraja
puta neznam
stope već poraženih
izgubiše se u
labirintu beskonačnom
U osami svojoj
sretoh bezvremena lica
grimase očaja
i ledeni osmjeh
U trku s prošlosti
prati me vrištanje ptica
Obzorje je blizu...
uhvatih ga ukočenom rukom
O noći, moja prijateljice ,neprijatelju krvni
daj mi spokoj trava
i snagu leptira
utješi bunare prazne
od izgorjelih jutra
Bijah podanica tvoja
zarobljenik šume
ruku pod ruku
s izgladnjelim vukovima
Sakupljah krhotine
podivljalih srdaca
nemire vječne
tuđih umova
O noći,moja prijateljice, neprijatelju krvni
pokloni mi kraj
tvog početka
uzmi me u okrilje
mjesečevog sna
Zime moje
svjetlošću svojom ogrij...
O noći, moja prijateljice, neprijatelju krvni
tišinu mi pokloni!
- 23:05 - Komentari (4) - Isprintaj - #
Noć je moj saveznik!! Toliko mirna a toliko lukava!!! (donk 26.11.2004. 23:45)
mirna je ali harači :(( (eli 26.11.2004. 23:59)
=)))) (Shany 27.11.2004. 01:21)
tisina je moj saveznik...predivno (carolija 27.11.2004. 09:04)
znaš li..
Nije ti možda lako shvatiti moje riječi, nepoznati prijatelju. Kakav god da bio, ili magarac ili lud, osvojio si jedno usamljeno srce, razbio si polako ono što se odavno skamenilo...
Hvala ti i ostani još sa nama(znaš o čemu pričam).
Znaš li da snagu mi daješ,
slušam i ono što mi ne kažeš.
zašto bježiš, zašto izmičeš,
a onda me iznova potičeš?
Znaš li da vjerujem u tebe
i tako sam lako pronašla sebe.
Ostani kraj mene još koji dan,
ako odeš , život mi je samotan.
Znaš li da volim dva reda za mene?
ako ih nema srce mi vene
Znaš li da želim ljubav da se vrati
jer toliko toga i ja tebi želim dati.
- 00:49 - Komentari (5) - Isprintaj - #
nice......:))))))))) (maala 26.11.2004. 01:23)
Hvala :)))) (donk 26.11.2004. 13:41)
Morao bi biti lud ako ne zna,dusom zboris,lijepo Te citati:) Pozdravi. (ninfea 26.11.2004. 20:49)
lako je shvatiti rijeci ..evo i mene prvi put tu...pozdrav (carolija 26.11.2004. 20:56)
čast mi je, čarolijo ! :)) (eli 26.11.2004. 21:29)
četvrtak, 25.11.2004.
Ž E N A
Zašto si nas, Evo, proklela tako !Pa zar ni od postanka, do svršetka svijeta ,milijuni nas ne mogu isprati tvoj grijeh! Zbog čega si , Evo , pokrivala grudi? Da sakriješ nutrinu ,onu blagu, pronicavu , žensku ?
Do dana današnjeg nije ju uspjela promjeniti niti jedna kazna, slomiti niti jedno vrijeme,ostala je gorda usprkos svemu. Još uvijek je skrivamo od svijeta i rjetki su oni koji je se dotaknu.
Samo, Evo! Tko je stvarao taj svijet????? BOG !
I, Bog je , Evo, bio muškarac!
Stvorio je razuman, praktičan muški svijet, svoj logički niz u kojem mjesta za emocije nema ,niti je znao da postoje (zato muškarac nije, uostalom, pokrivao prsa).
Ali kotač tog savršenog muškog svijeta nije se pokretao. Nešto je nedostajalo...
Nedostajao je krivac za povremena nesavršenstva .
Zato je Bog , Evo, stvorio tebe ,priznajući tako svoju grešku i dajući mogućnost muškarcu da zbog žene griješi. Podvalio ti je užitak kao grijeh i za njega odredio vječnu kaznu. Znao je kako kazniti, dati ti dušu da bi bol bila jača jer što više boli od razrovane ženske duše !?
Kada se kaže " žena" na tebe se, Evo misli, ime se ne spominje, zna se da slatka jabuka čuči u svakoj od nas.
No, draga moja prijateljice, ONI i ne znaju kako je slatka kazna mučno rađanje naše djece, kakva je radost što je naš život podređen njima. Oni ne znaju da smo sretne jer nam naša bogata i prelijepa duša daje izbor. Oni i ne znajuda je tvoje prokletsvo slatka obmana njih samih.
Zato, Evo, hvala ti na počinjenom grijehu i hvala ti što si me učinila ŽENOM. !
- 20:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #
PRONAĐI BISERJE
Pronađi biserje
Uzburka li se more
i pijeskom pokrije me,
zaroni duboko
i pronađi
malenu školjku.
U ruku je uzmi,
pogledom miluj.
šapni joj nježno...
Čuje li ona glas tvoj
i dobrotu
što spasi je od zaborava
otvorit će se polako...
Oči tvoje ugledat će biser
što bio je zakopan
negdje duboko.
Uzburka li se more,
ne dopusti da struje odnesu
bogatstvo koje si tražio.
Mnogo je školjki
i bezvrijednih koralja,
uzmi me i
odnesi biser
što želim ga srcem
poklonoti TEBI.
Uzburka li se more...
- 10:03 - Komentari (3) - Isprintaj - #
jako lijepo...:))) (tanja 25.11.2004. 10:37)
hvala tanja1 ovo su moji ponovni pokušaji nakon dugo ,dugo vremena i podrška mi je dobrodošla :)) (mumaeli 25.11.2004. 11:20)
:-))) (osmijeh 25.11.2004. 11:46)
Hladnoća
Hladno mi je večeras, ne zato što je činjenično hladno i zato što vani zimski vjetar lomi grane i što mraz bjelinom ubija. Drhtaji samoće prolaze mi tijeloma, tjeskoba se surovo uvukla u kosti.
Težina neka koja je opet isplivala tko zna odakle pritišće mi prsa i brani mi disanje. Opet ona moja neobjašnjena stanja iz kojih izlaza nema,dođu, odu, i svaki put ostave ožiljke. Kao robot,metalni ,hladni nastupam svakodnevno na pozornici života pogleda uperenog u prazno.
Treba li netko, od mene bliskih, malo ljubavi i razumjevanja, ostat će uskraćen. Kako poklanjati ono što i sama nemam.
Tražeći izlaz iz takvoga JA, lutam neprekidno i odbijam se o prazne ljudske duše.
Da li ja hodam širom zatvorenih očiju i ne vidim ljepotu dana?
Da li je moj omotač straha toliko neprobojan da mi blizu ne dopire ni bespomoćni glas djeteta?
Objašnjenja nema a ničija pomoć nije dobro došla, sama sa sobom ,posrećem unedogled.
I dalje hladnoća i preteška tišina...
Hoće li ikad nečija bit odagnati mučeničke aveti?
Vani će i dalje biti hladno,mrazevi će i dalje biti bijeli , hoće li se ikada moj dom i u jedno srce, razliti toplina zauvijek. ?
- 09:40 - Komentari (2) - Isprintaj - #
ejjj :-)))) samo se nasmješi i već će ti biti bolje (osmijeh 25.11.2004. 10:12)
hvala na razumjevanju :)) (mumaeli 25.11.2004. 10:18)
četvrtak, 18.11.2004.
A TELA SAN...
Tela san ti reć,
bušić si mi dal
i usta zabraval.
Tela san ti reć
da j` naše..
i da nas čuvaj.
Tela san ti reć
ali rekal si ti meni
ča nis tela čut.
Tela san ti reć
da srce mij napol puklo
nisi me čul.
Tela san ti reć
ali sad je kasno...
a bit će ti žal
- 23:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #
NONO MOJ !
Nono moj, ča ću ja sad?
leh si mi ti od starih ostal!
Sad si ostarel i onemoćal
potrošil tej život
i nij mu te bilo žal.
Komu ći po privratu doteć
i zgušton se za vrat obisit
i z dešpeta,
kad ne gjedaš
kokoše z kokošara pustit
Ki će z škanja pred vrati
na me beštimat
i poslat me po naramak drv
i oganj potaknut
da ti lagje bu.
Triba poć va Kukavine
i malo na Furnažu
ma s kin?
Toj ,nono ,s tobun
pravi blagdan bil.
Više nan nono ni grozji
na Mihoju ne diši
nij ga ki strt
a kamo li vino utočit.
Mići vrčić vavik pun
da mlada,da stara
prazan će
va armariću stat.
Više nij botij
skrivenih va melu
ke se samo za blagdan
s konobe znamu.
Više se ni koltrinica,
kafena,
za va konobu,
neće pomaknut.
Nono moj! Nij više ki ča !
si mogal još malo
med nami ostat.
Nono moj, ča ću ja sad?
- 19:38 - Komentari (1) - Isprintaj - #
:)))) Jako ,jako, lijepo :)) Mislim na sve ovo šta sam pročitao do kraja! Želim ti uspijeh u nastavku pisanja!! (donk 18.11.2004. 22:09)
Mom dragom prijatelju ...
KAO JEDNA LIJEPA PRIČA ............ ..
........................ krenu je ovaj vikend, jedan među rijetko slobodnima. Naime, posao koji radim rijetko mi dozvoljava da se ujutro kasno probudim i da shvatim kako ne moram nikuda nego jednostavno da lijenčarim u krevetu dok s druge strane zida čujem natezanje i nerijetko svađu svoje dvoje djece.
Ovaj je puta bilo nešto drukčije. Vani je sjalo hladno zimsko sunce pokušavajući uzalud prodrijeti do mojg lica kroz spuštene roletne i izmamiti osmjeh kroz poluotvorene kapke. Nije mi trebalo puno da shvatim kako je vani prekrasan zimski dan , različit od onih prethodnih koji su samo obećavali kišu i vlagu. Nekakvo čudno raspoloženje mi se uvuklo u dušu ,razbudila sam se u trenu. Bilo je još rano, djeca su bila u dubokom snu a mene jednostavno ni toplina mog kreveta nije privlačila. Na brzinu sam obukla nešto..., prvo što je došlo pod ruku, i podigla roletnu...
Zaslijepila me bistrina dana a tijelom mi je prostrujao neki nepoznat osjećaj koji nagovještava nešto nepredviđeno.
Gdje je meni danas mjesto, pitanje mi se nametnulo odmah ?! želim li iskoristiti sunce za provjetravanje odjeće ili pak pranje stakala zamagljenih od prljavih kiša.... ništa od toga, ne privlači me ideja da gubim vrijeme na nešto što i inače moram ..
Željela sam nešto novo, nešto drugačije, željela sam ispunit svoju potrebu za napredvidivim..
No , bilo kako bilo, ne želim biti sama, želim podjelit veličinu dana s nekim.
Polako se rađala ideja....
Ali prije da ispričam još i ovo! Nedavno sam na čudan i na nimalo meni svojstven način upoznla prekrasnu osobu . Pitate se kako ? U današnje vrijeme ljudi preko svojih računala rade svašta pa sam se i ja iz čiste radoznalosti upustila, u nazovimo to, avanturu, komunikaciju s osobom koju sam nasumice izabrala, tek toliko da vidim što se iza svega toga krije. U mnogome mi je pomogla i intuicija na koju se vrlo često oslanjam kao na jedini svoj adut za procijenu ljudi, zdrav razum mi je ponekad stvarno na odmet...
Izneneđena sama sa svojom iskrenošću, negdje gdje ona nije uvijet, nastavila sam dalje prodirati u taj pisani svijet. Ostajala sam do dugo u noć uz blješteći ekran ,nestrpljivo isčekujući odgovor druge strane.
Tko je ondje, kakva je to osoba koja je u meni uspjela izazvati gomilu nepoznatih i nesvrstanih emocija?
Bila sam toliko radoznala da mi je to jednostavno oduzimalo san i morala sam se pod svaku cijenu suočiti sa svojim strahom . Trebalo je nešto poduzeti.... I jesam!!!
Uzbuđenje je raslo što sam se ja više približavala otoku, ubrzano i teško disanje moglo je nestati samo sa trenutkom susreta.
Isčekivanje je prestalo onog trenutka kada sam se susrela sa parom prekrasnih zelenih očiju i smirenim tonom njegova glasa. Svijet se počeo okretati oko mene, nisam znala za ništa drugo nego sam samo u nedogled pričala da slučajno ne bi zavladao trenutak tišine koji bi me zbunio do kraja.
Ne volim kad sam zbunjena,to mi oduzima sigurnost, ali bila sam.. i nesigurna i zbunjena...
Ipak priznajem , htjela sam da to potraje čim duže.
Kasnije, kod kuće, razmišljajući o svemu postala sam svijesna koliko sam željela prihvaćanje i nečije prijateljstvo da sam čak otišla u drugu svoju krajnost, naime znam bit veoma naporna. Izgleda da me je potiskivana samoća učinila takvom.
Na neki čudan način životi su nam se jednako isprepleli tako da nije bilo teško zavoljeti osobu onakvom kakva ona jest i uz sve to, razumjeti je u potpunosti. Nekad poželim olakšati i na bilo koji način pomoći nekom tako dragom, no teško je naći pravi način.
Ponudila sam bezuvjetno prijateljstvo i nadam se da će ono potrajati ....
A sada da se vratim na moj slobodan vikend.
Sa nekom sigurnošću okrenula sam telefonski broj. S druge strane dobro poznati , ugodni glas...
Moja ideja činila se savršenom, sve je na našoj strani, i vrijeme, i mjesto i pregršt dobre volje.
U kući je nastao opći metež i veselje zbog mumine ideje. Sve se dešavalo neobičnom brzinom i bili smo začas spremni na pokret bez mnogo natezanja. Još samo da dočekamo naše prijatelje. Situacija je kulminirala kada se na našoj lokalnoj cesti pojavio veliki zlatni auto. Meni se grlo steglo od napetosti, no ipak nisam pokazivala,odnosno, nisam željela pokazati svoju nesigurnost. Dva mala lišca poznata sa slika , gledala su me s nepovjerenjem ali i sa znatiželjom. Hoću li se dopasti malim pingvinima? To mi je iz nekog nepoznatog razloga bilo vrlo bitno. Prepustit ću sve vremenu, razmišljala sam, isto je tako bilo prije nekog vremena i sa odraslim čovjekom koji je stajao sada ovdje, kraj svoje djece. Prošla sam već takvu situaciju i ispalo je u redu, ne vidim razlog zašto ne bi i sad. Tješila sam sam tako sama sebe cijelim putem i u autu sam si dozvolila da budem mislima odsutna , bar neko vrijeme.
Stigli smo svi zajedno na mjesto koje sam izabrala za naš vikend- provod. Mjesto baš i nije mirisalo lijepo, ali nam to uopće nije smetalo jer smo znali das nas ono lijepo tek očekuje. Zavladalo je nestrpljenje...
Nas dvoje odraslih s toplinom smo promatrali svoju djecu koja nisu mogla dočekati da uđu u konjušnice. Obrazi su im bili zažareni od uzbuđenja a usta poluotvorene bez ijedne riječi. Pogledi upućeni konjima odavali su strah,poštovanje i razdraganost što mogu biti blizu tim ponosnim životinjama. A tek kada su izabrali svaki svog ljubimca...!
Cure su, naravno, željele bijele konje.Tko zna s čim je to u vezi ? možda s prinčevima na bijelim konjima o kojima se i danas priča, ili pak s tim godinam koje su se na njima počele lagano primjećivati.
A dečki ? Naravno, poniji ne dolaze u obzir!. Čim većeg, čim tamnijeg, čim bržrg !
Koliko radosti na jednom mjestu kad su uzjahali! !!
Moram priznati da je njihovo uzbuđenje ponijelo i mene. Bila sam razdragana kao dijete, željela sam i ja pojahati na toj lijepoj životinji ali strah je bio jači. Bojala sma se kada me je jedna nježna kobilica pogledala onim velikim očima ,onako, sa strane.
No, jedna topla, poznata ruka na mom ramenu dala mi je sigurnost i samopouzdanje.Kad bi bar tako bilo uvijek...osjećati se sigurno i zaštićeno, prekrasan osjećaj , tako bih mogla na kraj svijeta i nazad.
Svi zajedno lagano smo kasali livadom mog djetinjstva. Nitko nije mogao ni pretpostaviti što se dešava u meni, koliko se zaboravljenih osjećaja sada odjednom vratilo. Ovim sam livadama lutala bosa i bezbrižna, rana jutarnja rosa milovala je mala dječja stopala. U ručicama je bila košarica sviježe nabrane trave, za naše koke, a s njom izmješano poljsko cvijeće ubrano usput baki za na stol. Nasred livade bila je, a i sada je, niska krošnjata jabuka puna najmirišljavijih plodova na svijetu.Koliko sam samo puta sjedila na najvišoj grani i glasno grizla jabuku dok mi je njezin slatki sok cijedio niz bradu, i dok bi me moj nono uzalud dozivao na povratak kući. Sjećanja su navirala jedno za drugim i stvarala osjećaj blaženstva ali i tuge što su ti dani otišli u nepovrat a i što mojih najdražih sada više nema da me bar pokoji put vrate na te livade gdje „danas“ ne postoji.
Iz mojih lutanja djetinjstvom prekinulo me je glasno negodovanje četvoro djece razočarane jer ja prelijepa zabava trajala prekratko.
Konjići su se umorni vratili u svoje staje a mi smo ipak još malo nastavili šetnju livadom i okolnim šumarcima, tišina i mir bili su opipljivi i ugodni, čak su i uvijek nemirna djeca osjetila čari trenutaka.
Sklad nije poremetio ni žubor šumskog potoka na koji sam ih odvela da bi ugođaj bio potpun. Dvoje ljudi,muškarac i žena,jedno kraj drugog, bili su sami, pogleda uperenih u daljinu. Tko zna o čemu je razmišljalo to dvoje , istih života, da li su se na trenutak misli negdje zajedno srele. Jedan pogled, ma koliko kratak bio, rekao je sve.
Već je bilo kasno poslijepodne, padala je rosa i postalo je hladno. Da li je osjećaj hladnoće nosila misao o skorašnjem rastanku? Možda...
Ostalo je još vremena za jednu kavu.
Ugodno čavrljanje o svakodnevnim stvarima nije mi uspjelo odagnati osjećaj nedorečenosti. Pitanje“ želiš li da se ovo ponovi“, mučilo me je. Nisam uspjela skupiti hrabrosti za to. Gdje li su sad ona moja snaga i volja nestale?
Isčezla je negdje kraj šumskog potoka i ostala tamo za neki drugi put, za neko drugo vrijeme,dogodi li se.
Povratak je bio tih za nas odrasle. Neumorno čavrljanje djece bilo nam je itekako potrebno da odvuče uzburkane misli i ustreptala srca od tek proživljenih trenutaka.
No kako to obično biva preskočili smo sve vrtloge u kojima smo se slučajno našli i nastavili uobičajenim tokom svojih života.
I danas još sjednem za blješteći ekran nadajući se da ima nekoliko toplih redaka za mene. Sitnice koje mi daju snagu i raspoloženje su riječi mog dragog prijatelja koji u svako doba zna kako dišem i koji zna koliko mi on u životu znači. Nevjerojatna je činjenica da kad nam je najteže „netko „ odnekud pošalje „ nekog“ da nam život izokrene naopačke i začini sa malo sretnog osmjeha. Hvala mu .......!
Čavle, O7.11 2004.[/I][/B][/B][/B]
- 19:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Ti, Netko !
Odnekud vatra! Otkud sad voda?
U eksploziji duše sravnato je sve !!
I opet, tuga ! Ludog li veselja !
Ma tko li može smo čovjek bit ? !!
Čas sam plačljivi klaun ,čas nasmijani Pjer.
Pomozi mi ti Netko, u srcu svome
samu od sebe me skrit.
Dotakni mi ruku ,pokrij mi lice..
i obriši suzu
šutnjom me nosi u nepoznati svijet.
Jer ja sam samo nježni leptir
zauvjek nespreman za let.
- 18:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #
LOPOV
S tobom kad sam ,
hodam bosa
po trnju,
a pronicava mjesečina
s visoka me gleda,
namiguje ukradenoj sreći.
Lopov sam,a što mogu!
..kad njoj kradem
ono što ima.
Ne sudite mi ljudi !
nije ljubav
suđena nam svima...
- 18:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Bez Misli
T
ama je pokrila ulicu,tek pokoje mutno svijetlo označava put .Teški korak odzvanja u gluhoj noći gazeći vlastitu sjenu a miris pelina,kržljavog ,nozdrve na opasnost nagoni.
Tako je daleko trun istine što u lutanju grbi moj lik. I ništa nije otvorilo tvoju školjku a i vrijeme nije prijatelj moj.
Jedan tvoj osmjeh vjeđe mi sklopi, nestaje sve....
Samo miris pelina ostaje i dalje...
- 18:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #
srijeda, 17.11.2004.
[B]SAN[/
Kasno je. Sat otkucava jedan u noći a moje oči još vide u mraku. Sva težina samoće pala je na moja leđa. Željna toplog daha kraj svojega uha čekala sam novo , beznadno jutro. Tišina je odzvanjala prostorijiom, ili je to možda sat...
Monotoni zvuk ipak me je odvukao tamo negdje, negdje duboko unutra, gdje se želje čarobnom riječi pretvore u stvarnost.
Usnula sam polako i ljapota trenutka bila je samo moja......
Vidjela sam te u snu
u tvojim očima rijeku
osjećam miris tvog tijela
ko´¨plimu i oseku.
Vidjela sam te u snu
i osmjeh blag u očima,
sanjam te i grlim jastuk
u dugim snenim noćima
Vidjela sam te u snu
na vratu osjećam tvij dah
znam, snovi će se ovi
pretvoriti u pepeo i prah.
Zvuk sata prenuo me iz sna, surovo.
Iako bijah još veome mlada bio je to moj prvi san zapamćen zauvijek. Sreća je bila potpuna kada je on postao moja savršena stvarnost sanjana iz dana u dan........
- 23:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #
< prosinac, 2004
|
|
|